Oproštaj od fra Branka Mijića u Splitu
14. siječnja 2019.

Sprovodne obrede, uoči mise zadušnice, na groblju Lovrinac u Splitu za pok. fra Branka predvodio je splitski gvardijan fra Jakov Begonja. Neki svećenici su bili na oproštaju na Lovrincu, ali nisu mogli biti u crkvi. Osim svećenika na oproštaju su bili obitelj i rodbina pok. fra Branka, bogoslovi, novaci, časne sestre, vjernici osobito iz župa Prugovo, Knin i Stankovci te osobni prijatelji. Pjevanje je predvodio fra Stipica Grgat, a služili su bogoslovi. Na kraju je gvardijan fra Jakov Begonja pozvao svećenike, rodbinu i časne sestre na domjenak.

Draga braćo i sestre, srdačno vas pozdravljam povodom oproštaja fratra-svećenika fra Branka. Iskrenu sućut izražavam provincijalu fra Jošku, braći franjevcima, rodbini, prijateljima, župljanima rodne župe Prugovo kao i župljanima župa u kojima je fra Branko djelovao“, rekao je mons. Marin Barišić na početku mise zadušnice za pok. fra Branka Mijića. Zatim je o. Nadbiskup pozdravio mons. Tomislava Rogića i mons. Antu Ivasa u čijoj je biskupiji pokojni fra Branko većinu svoga svećeničkog života djelovao. Naš ljudski život ograničen je datumima, osobito datumom rođenja i smrti. Isus Krist, svojim rođenjem, smrću i uskrsnućem, prihvatio je i naš život i našu smrt koju je usmjerio prema uskrsnuću. Fra Branko je bio svjedok Očeve ljubavi prema nama ljudima i želim da fra Branko doživi tu Očevu ljubav u punini. Možda za vrijeme života nismo dovoljno rekli 'hvala' i 'oprosti' pa to činimo sada u ovoj molitvi zahvaljujući za svako dobro koje nam je došlo od fra Branka i tražeći oproštenje ne samo od njega nego i od nebeskog Oca, moleći svi zajedno Ispovijedam se … završio je nadbiskup Barišić.

Homilija mons. Tomislava Rogića, biskupa šibenskog
Nadbiskupe Marine, biskupe u miru Ante,
Poštovani oče Provincijalu Joško, braćo franjevci provincije Presvetog Otkupitelja, draga rodbino pokojnog fra Branka Mijića, izražavam ponajprije iskrenu kršćansku sućut i molitve za pokojnog fra Branka. - Braćo i sestre u vjeri Kristovoj!
Okupljeni smo danas po tužnoj vijesti da nas je napustio revni svećenik i franjevac, fra Branka Mijića. Njegovi zemaljski dani došli su kraju. Ispunio je mjeru dana koju mu je Gospodin namijenio. Zaprimio je od Uskrsloga svoj posljednji dekret za put do Očeve kuće na nebesima, u vječnosti.
Opraštamo se od njega svetom misom - euharistijom - zahvalnicom Bogu, što nam ga je dao: franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja, Crkvi kojoj je služio, većim dijelom svoga života u Šibenskoj biskupiji u više župa i službi. U teškim vremenima Domovinskog rata vjerno je stajao sa pukom Božjim i u pogibeljnim trenucima. Posljednjih godina, usprkos narušenom zdravlju, davao se do kraja i na posljednjoj službi ispovjednika u Kninu, gdje smo se više puta susreli.
Gubitak dragih nam osoba ne možemo promijeniti. Ostajemo u molitvi Bogu za snagu prihvatiti ono što ne možemo promijeniti. Samo vjera u Kristovu blizinu koju smo slavili ovih Božićnih dana i njegovo uskrsnuće može nam dati tu snagu i mir. Božji Sin svojim rođenjem ušao je u našu smrtnost, grešnost, ranjivost i prolaznost. Postao čovjekom, u poslušnom prihvaćanju Očeva nauma spasenja, da nas ljude izbavi, spasi i u vječnost Božjeg blaženstva povede.
Život kršćanina, svećenika - redovnika jest trajno došašće - iščekivanje Susreta. Redovnički život fra Branka - kroz 51 godinu, preslika je došašća. Ići u susret Onome koji je već došao k nama da bude Bog s nama. Tek na koncu ljudskog života u potpunosti se ostvari da i mi budemo s Njim, s onu stranu stvorenoga svijeta.
Sveti Pavao će reći: Znamo doista: ako se razruši naš zemaljski dom, šator taj, imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima. U ovome doista stenjemo i čeznemo da se povrh njega zaodjenemo svojim nebeskim obitavalištem.
Fra Branka Mijića kroz njegovo redovničko služenje Bogu i čovjeku, nosilo je ovo pouzdanje, Bogu na slavu, a ljudima na spasenje. Iseljen iz tijela da se naseli kod Gospodina. Trudio se da mu omili. Sada je pred sudištem vječne Ljubavi da primi nagradu za sva učinjena dobročinstva i život posvećen Bogu. Svojim životom želio je ispuniti volju Božju. Odazvao se pozivu i ustrajao.
Isus u evanđelju govori da je došao ispuniti volju Očevu. - siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla. A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mije dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan. - Volja je Očeva: da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan.
Vjera u ljubav Božju za čovjeka, vjera u uskrsnuće i vječni život s Bogom najveća je životna snaga i jedini istinski cilj ljudskog postojanja. Samo vječnost u Bogu može dati smisao i cilj svim našim naporima, molitvama i žrtvama ljudskog, vjerničkog, svećeničkog i redovničkog života.
Dok se opraštamo od fra Branka, dok se molimo da mu Bog u svome beskonačnom milosrđu milostivo oprosti svaku ljudsku slabost i nedostatak, i sami smo pozvani svjesnije živjeti naše životno Došašće. Jasnije usmjeriti svoje zemaljske dane i korake, darovano nam vrijeme i sposobnosti - da pripravimo put Gospodinu,da i nas može povesti k sebi kad ispunimo mjeru svoga služenja i predanja. – Amen.

Oproštaj provincijala fra Joška Kodžomana
Preuzvišeni o. Nadbiskupe, poštovani oci biskupi, cijenjena braćo svećenici, časne sestre, dragi bogoslovi, novaci, tužna rodbino, prijatelji i znanci pokojnog fra Branka Mijića!
Da je naš pokojnik poživio još koju godinu i desetljeće, svi bismo rekli da je navršio dobru mjeru svojih ljudskih dana i godina i možda bi nas njegov odlazak manje pogodio. Međutim, smrt nas uvijek zateče nespremne, bez obzira na naše ljudske godine. Iza svakog pokojnika, u glavama živih, ostaje pomisao da je netko mogao još malo duže poživjeti. Kroz ista razmišljanja prolazimo i svi mi u ovim tužnim trenutcima, pogođeni i ožalošćeni zbog iznenadne i preuranjene smrti našeg dragog fra Branka! Moramo priznati, ni teška bolest, ni godine ne mogu nas u susretu sa smrću utješiti i lišiti boli zbog rastanka od voljenih osoba, ili osjećaja da su naši pokojnici, usprkos svemu, mogli toliko toga zajedničkoga još s nama proživjeti
U svakom čovjeku bez sumnje stanuje čežnja za većom životnom jasnoćom, u odnosu na sebe, na svijet, na sve one koji nas okružuju, pa i u odnosu na Boga. Iz svih nas, na različite načine, progovara želja za nekim smirajem. I našeg su fra Branka, koji nas je danas tu okupio, siguran sam, ispunjali takvi osjećaji, želje, čežnje… Živimo svoje ljudske živote uvijek nešto iščekujući. Od svih iščekivanja posebnu napetost u sebi nosi iščekivanje smrtnog čovjeka tog trenutka u kojem se rastaje od svega što je upoznao, zavolio, od svih ljudi koje je na tom putu susreo, s kojima je dijelio život… Prije ili kasnije svi se moramo prepustiti onom neizbježnom u životu, a to je susret sa smrću. I dok se neki od ljudi u tom svom polaganom umiranju bore s vlastitim sumnjama, drugima blizina smrti, upravo po zrelosti njihove vjere, označava trenutak spoznaje, koji su dugo i s nestrpljenjem iščekivali. Na vratima smrti, ne nadamo se samo susretu s Bogom, onakvim kakav On doista jest, već se veselimo i susretu sa sobom, kao i sa svima koji su nam tu na zemlji bili dragi i bliski. Naš je pokojni fra Branko ostavljao dojam čovjeka koji smireno iščekuje taj napeti trenutak, u kojem će mu se otvoriti oči za pravu stvarnost i istinu o onom što smo i tko smo ovdje i tamo.
Dopustite mi da vas ukratko izvijestim o nekim pojedinostima fra Brankova života.
Fra Branko Mijić rođen je 14. siječnja 1952. u Prugovu od oca Luke i majke Mande r. Bezina. Osnovnu je školu pohađao u rodnom mjestu od 1958. do 1966. godine. Potom pohađa Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju od 1966. do 1971. godine. U međuvremenu je 5. rujna 1968. stupio u franjevački novicijat na La Verni u Italiji, gdje je 24. kolovoza 1969. položio i prve jednostavne zavjete. Filozofsko-teološki studij, kao student Franjevačke visoke bogoslovije, pohađa u Dubrovniku, Makarskoj i Zagrebu, gdje je 8. veljače 1977. i diplomirao.
Svečane redovničke zavjete fra Branko je položio na Visovcu 29. studenog 1975. Red đakonata primio je u Zagrebu 14. prosinca 1975. po rukama Josipa Salača, pomoćnog biskupa zagrebačkog. Za svećenika zaredio ga je nadbiskup Frane Franić u Solinu 27. lipnja 1976. godine. Mladu je misu fra Branko proslavio u rodnom Prugovu 11. srpnja 1976.
Za života fra Branko je vršio sljedeće svećeničke i redovničke službe: kao mladomisniku prva mu je služba bila u župi Gospe van Grada u Šibeniku, gdje je kao župni vikar boravio godinu dana. Kao svećenik, fra Banko je iz Šibenika pozvan na odsluženje vojnog roka u Tetovo u Makedoniji. Vrativši se iz vojske, u svojstvu župnika, fra Branko je 1978. godine preuzeo župu Slivno i tu će ostati do 1982. Nakon Slivna postaje župnikom Miljevaca. Tu ostaje tri godine, kada je 1985. godine imenovan gvardijanom samostana na Visovcu. Tu je službu obnašao do početka Domovinskog rata 1991., nakon čega će, kao župnik, preuzeti župu Stankovci. Dobar dio vremena, kao stankovački župnik, fra Branko je proveo u poznatim ratnim nedaćama, izložen životnim pogiblima, strahu, užasima razne vrste. Nakon Stankovaca, fra Branko će preuzeti župu Perković u kojoj ostaje do 2016. godine, kada je na vlastitu molbu, izmučen kroničnom bolešću, razriješen službe i od tada je boravio u samostanu u Kninu, pomažući kao ispovjednik ali i u svim drugim pastoralnim potrebama. Treba napomenuti da se fra Brankovo zdravstveno stanje posebno 2008. godine pogoršalo, te je zbog liječenja neko vrijeme proboravio i u samostanu Gospe od zdravlja. Kao dugogodišnji župnik Perkovića, fra Branko je tri godine bio i dekan unešićkog dekanata, a uz to je tri puta biran i za člana svećeničkog vijeća Šibenske biskupije. Ujedno je bio i definitor Provincije u razdoblju od 1991. do 1994., te član različitih provincijskih vijeća.
Dana 11. siječnja 2019., okrijepljen svetim sakramentima, fra Branko je, uslijed zdravstvenih komplikacija, oko dva sata iza ponoći, preminuo u 67. godini života, 51. godini redovništva i 43. godini svećeništva.
Kao i u životu svakog drugog čovjeka, i kod fra Branka su uočljive neke karakteristike. Prije svega to su zdravstveni problemi koji su se kod njega počeli javljati već u ranoj mladosti. Za vrijeme vojnog roka odležao je mjesec dana u bolnici a u pismima, koje je razmjenjivao s provincijalom Vučemilom, znao se požaliti na česte glavobolje. Zdravlje, ili bolje naznake određenih smetnji i zdravstvenih poteškoća jesu, očito, jedan čimbenik s kojim se fra Branko morao nositi cijeli svoj život. Posljednjih godina više sam puta s njim o tim njegovim problemima razgovarao. Naime, dok je još bio u Perkoviću volio je navratiti u prostorije provincijalata. U tim je razgovorima neizostavno naglašavao koliko ga bolest sputava u organizaciji života i rada ali je jednako tako pokazivao i izvanrednu strpljivost i disciplinu, bez kojih ne bi uopće kao samostalan župnik mogao ni funkcionirati. Vjerujem da su i njegovi vjernici dobro znali s kakvim se problemima nosio i da su pokazivali svoju ljudsku sućut i razumijevanje. S jedne strane, čovjek je bio pun volje za životom, s druge pak strane, osjećao je užasan teret i nelagodu, jer nije mogao nikada do kraja procijeniti koliko će izdržati i hoće li mu se i usred mise javiti komplikacije. Nakon razrješenja iz Perkovića, kojemu je prethodilo kratko pismo i njegova molba za takvu odluku, fra Branko je dragovoljno otišao u Knin, ne na odmor, već iz potrebe da bude negdje, gdje će se osjećati korisnim. Je li to bilo i najprikladnije mjesto u kojem je mogao imati odgovarajuću skrb za svoje narušeno zdravlje, to je drugo pitanje. Kao njegovom pretpostavljenom, bilo mi je važno da je fra Branko u Knin otišao po vlastitom izboru i svojom voljom. Za vrijeme svoga boravka u Kninu, fra Branko je nekoliko puta bio hospitaliziran. Kroz to sam ga vrijeme posjećivao, hrabrio i gajio nadu da će se svaki put iz bolnice vratiti snažniji. Ljudske brige i pažnje, vjerujem, da mu nije nedostajalo, osim kolega svećenika, časnih sestara, bogoslova, vjernika, posebno su mu, koliko sam mogao primijetiti, bili na usluzi njegovi najbliži – obitelj, prema kojima je gajio veliku ljubav i zahvalnost. Ovom prigodom zahvaljujem svima koji su fra Branku bili od pomoći i koji su mu iskazivali svoju ljubav, posebno u trenutcima njegove muke a bolest je jedna od najgorih muka.
U ovim trenutcima pokušavam zamisliti fra Branka kao mladog župnika Stankovaca, koji je, kao i narod, izložen svakodnevnim granatiranjima, koji sahranjuje poginule vojnike i civile, koji tješi ucviljene, kojega izjeda neizvjesnost s bojišta, koji je prestrašen ali i hrabar i ponosan…Pokušam zamisliti fra Branka koji se našao na ciljniku pijana čovjeka, koji ga zamalo ubi, ni kriva ni dužna. Trauma i strah od tada su se stalno nastanili u njegovoj nutrini. Samo je malo falilo da bude i krvavo i na smrt.
Želim istaknuti da je on bio čovjek izuzetno blage naravi. Naočit čovjek, ugodna glasa i stasa, odlučan da svaki problem riješi razgovorom i dogovorom. Kao takav, morao je prirasti srcu svojih vjernika. Nisam ga nikada vidio loše raspoložena, ili ljutita. Bio je samozatajan, želio je pomoći, želio je biti samo koristan, nipošto drugima teret. Blagi osmijeh bio je jedini odgovor na pokoju šalu, kojom smo ga željeli ohrabriti. Intimno je bio potpuno svjestan da je njegovo zdravstveno stanje ozbiljno narušeno, ali ni on niti itko oko njega nije mogao sa sigurnošću predvidjeti daljnji tijek te bolesti. U sebi je mnogo trpio, ali je bio i predan volji Božjoj. Zbog te ljudske i vjerničke dimenzije, koju je pokazivao, želim mu u ime Provincije najsrdačnije zahvaliti za svako dobro djelo kojim nas je Bog preko njega, kao zajednicu i pojedinačno, obdario. Dobro je poznato da u kršćanskim vjernicima raste i tijekom godina sazrijeva jedan poseban oblik srodstva – onog duhovnog srodstva, koje katkada zna biti snažnije od krvnog srodstva. Naš je fra Branko zaista živio to duhovno jedinstvo sa svojom braćom. Provinciji i Crkvi je pripadao i služio nepodijeljena srca.
Dragi fra Branko, u ime naše franjevačke zajednice, izražavam Ti iskrenu zahvalnost za Tvoje vjerno i predano svećeničko služenje za dobrobit vjernika, kojima si bio poslan, za povećanje vjerodostojnosti i ugleda Crkve u našem narodu i u svijetu.
Hvala i vama, poštovana obitelji i rodbino pokojnog fra Branka.
Hvala vam na ovom vrijednom sinu, s kojim ste krvno povezani.
On je pronio najbolji glas o vama, o svojoj obitelji, roditeljima, i rodnoj grudi koju je iznimno volio. Kao takav, fra Branko će ostati u najljepšim uspomenama prisutan u svijesti svih nas a i mnogih ljudi, posebno njegovih dragih župljana. Zbog njega ćemo, kao Zajednica i prijatelji s vama i nadalje ostati trajno povezani.
Neka Ti, dragi fra Branko, dobri Bog bude vječna nagrada a sve koji iskreno tuguju zbog privremenog rastanka s Tobom neka ispuni svojom snagom i utjehom vjere u ponovni susret s Tobom i sa svima svetima.
Počivao u miru Božjem!

Fra Ante Jurić, u ime svećenika iz Prugova
Poštovani oci biskupi, mnp. Oče Provincijale, braćo svećenici, ožalošćena rodbina, dragi vjernici!
U redu sprovoda najednom mjestu molimo “Bože tvoji dani ne poznaju zalaska, a tvoje milosrđe nema granica, trajno nas podsjećaj da je naš život kratak a smrt sigurna ” Odlaskom ljudi koji su nam nekako bili blizu, odlazi i dio nas. Ono što ipak ostaje jesu dobra djela, uspomene, siječanja te neki dragi susreti ili trenutci na putu ovog zemaljskog života.
Svi ti događaji prigoda su da se podsjetimo na činjenicu kako smo na ovom svijetu samo u prolazu i da je jedino nebo naš konačni cilj, i naša vječna domovina.
Fra Branko potječe od istinske kršćanske obitelji. Sjećam se njegova pokojnoga oca Luke koji je sa svojim sinovima bio svake nedjelje u crkvi, u prvoj klupi, a majka sa kćerkom negdje u sredini crkve. Pokojnik je bio najmlađi od svih prugovskih svećenika. Njegovom smrću smanjuje se broj fratara iz naše župe sv. Ante u Prugovu. Znademo da je smrt neminovna stvarnost našega zemaljskog života.
Fra Branko je bio dobar, ponizan čovjek, uzoran redovnik i svećenik. Vjerno je služio Gospodinu. To je plod molitve njegovih roditelja ko i ostalog Božjeg naroda. Djelovao je u raznim župama naše Provincije i svugdje je bio voljen, cijenjen obljubljen kao čovjek i svećenik. A to je bilo zato što je imao srce koje je znalo prihvatiti sve ljude u njihovim različitim potrebama i razumjeti ih u njihovim slabostima. Dakle, prema svima je bio obazriv, susretljiv, a prema nikome uvredljiv.
Bio je najprije duhovni pastir a potom i obnovitelj materijalnih dobara crkava, kapela i kojekakvih drugih objekata.
Fra Branko je nada sve čuvao čast, ugled ili dostojanstvo svećenika, kao Božjeg službenika Bio je drag čovjek, jednostavan, skroman, uslužan, ne nametljiv, ne previše komunikativan, ali uvijek spreman na bratske susrete i razgovore.
Fra Branko je, kao što znadete godinama bio narušena zdravlja. Kada bi ga nekada upitao kako zdravlje, odgovorio bi “pa eto tako...” Prihvatio je bolest i nosio križ života stojički i vjernički strpljivo. A ali uza sve to, nije se nikada tužio, predavao nego je uspravno i ustrajno kročio kroz život i pastoralo djelovao. Znao je i vjerovao, daje svaka njegova bol blagoslovljena u sjeni križa Kristova. Natrag par godina povukao se u samostan u Knin, gdje gaje nedavno i zatekla sestrica smrt.
Pozvao gaje Dobri Pastir s ovoga svijeta i preselio ga u kuću Oca na nebesima, gdje ne će biti patnje, boli niti jauka...
I eto premda se, danas od našeg pokojnika tjelesno rastajemo s njime ostajemo zauvijek duhovno povezani, jer vjerujemo da postoji sigurna nada budućeg, vječnog života.
Dragi fra Branko, hvala ti na primjeru uzornog svećeničkog života. Neka ti milosrdni Bog oprosti sve ljudske slabosti, a ti nama isto oprosti ako ti uvijek nismo vjerovali i iskazivali dovoljno ljubavi i razumijevanja.
U ime svećenika Prugova, (kao i časnih sestara na poseban način tvojih rodica) izražavam ljudsku i kršćansku sućut, tvojoj braći: (Jozi, Stipi, Anti) sestri (Mari) te rodbini, prijateljima i znancima.
Počivaj u miru Božjem do našega ponovnog susreta u nebeskom kraljevstvu . Amen.

Samostan sv. Klare,
Split, 12. Siječnja 2019.
Mnogopoštovani Oče,
Vama i svoj Braći u Franjevačkoj Provinciji Presvetog Otkupitelja, izražavamo iskrenu sućut povodom smrti dragog nam fra Branka Mijića!
Zahvalne smo Gospodinu za dar njegova života svećeničkog poziva u Franjevačkoj obitelji.
Kao župniku svoje rodne župe (Perković – Bogdanovići), posebice sam mu zahvalna za svjedočanstvo predanog služenja Bogu i ljudima, koje svjedoče njegovi župljani. Bio je uvijek dobar pastir, susretljiv i odan svima u potrebama: duhovnim i tjelesnim. Imao je osjetljivo svećeničko srce za svakoga... Vjeran i razuman upravitelj i čuvar od Boga povjerenog mu stada!
Svojom svećeničkom ljubavlju, trpljenjem i posvećenjem vršio je svoj svećenički poziv i duhovno krijepio svoje vjernike!
Molimo za njegovu dušu, s vjerom da imamo zagovornika na Nebu; anđela koja nas gleda i dalje prati na životnim putovima!
Ostajemo s Vama i braćom u duhovnoj blizini i molitvi za dragog oca Branka !
Odana Vam u Kristu i Mariji, Franji i Klari,
S. M. Dolores Mandić, OSC, opatica
SESTRE KLARISE

Fra Jozo Župić, München
Donoseći ovaj članak i spominjući se fra Branka koji nas napušta, vjerujem da se na njemu ostvaruju riječi naslova: Oče fra Branko, bit će bolje za tebe u kući Očevoj.
"Oče, bit će bolje"
Listajući svoje albume pronašao sam i članak u kojem donosim svjedočenje fra Branka Mijića o ratu u Stankovcima. Članak je objavljen u Glasu Koncila 5. rujna 1993. na str. 9. pod gornjim naslovom. Prošlo je 26 godina od našega razgovora, a danas, 14. siječnja 2019., kad se opraštamo od njega, sjećamo se da se na taj dan 14. siječnja 1952. rodio. Ovo mu je očito novo rođenje za nebo. Evo što donosi Glas Koncila:
Fra Branko Mijić, župnik župe Stankovci koja se nalazi na najzapadnijem dijelu šibenske biskupije, jedan je od župnika koji je cijelo vrijeme ostao na prvoj crti bojišnice. Početkom kolovoza blagoslovio je autocisternu koju su u Stankovce dovezli općinski vijećnici Mladen Pešut i Mirko Perica. Pobunjeni Srbi u listopadu 1991. zatvorili su dotok vode kroz regionalni vodovod Obrovac-Stankovci. Autocisterna zaprema 8 tisuća litara vode. Načelnik stankovačke općine Jakov Deur zatražio je pomoć od Direkcije za državne robne rezerve u Zagrebu i tako je toj općini dodijeljena autocisterna tip TAM-190.
U razgovoru fra Branko kazuje: "Nemili rat koji je započeo na prostorima Ravnih kotara možemo reći da je dan napada na župu Lišane 17. srpnja 1991. godine. Taj se rat osjetio i u župi Stankovci. Jedini izlaz i svakodnevni prolaz Lišančana iz Lišana prema Pirovcu išao je upravo preko župe Stankovci. Direktni napad na selo Stankovce zbio se 5 rujna 1991. Prve granate u večernjim satima najavile su pohod agresora i tom kraju, da bi 14. rujna uvečer, u večernjim satima cijelo selo, cijela zapravo stankovačka župa – Budak, Stankovci, Velim – bili napadnuti topovskim granatama, minobacačima i te je večeri počelo jedno veliko iseljavanje svijeta. Nastala je panika, dezorijentacija među svijetom. Osjetila se nesigurnost. Neprijatelj je prodirao preko Bribirskih mostina prema Šibeniku, Maslenica je pala, u Benkovac se više nije moglo, ostalo se u jednom silnom okruženju. 15. rujna našao sam se slučajno u Pirovcu. Vidio sam strašan prizor. Oko 400 do 500 ljudi iz Stankovaca, koji su te noći došli, tu su i noćili ne znajući kamo dalje: vratiti se u Stankovce ili potražiti negdje sigurnije mjesto i sklonište? Neki su otišli prema Primoštenu, neki su ostali u Pirovcu, a jedan dio se sklonio kod svoje rodbine i prijatelja u Šibeniku".
Fra Branko se vratio u Stankovce i nastavlja: "Teški dani za nas trojicu svećenika i jednog đakona koji je ostao u Stankovcima bili su upravo dani kad je napadnut Šibenik. Ostali smo najednom u blokadi informativnoj i prometnoj. Nismo znali uopće što se oko nas događa. Čuli smo samo pucnjavu, vidjeli smo dim, ostali smo skoro i bez živežnih namirnica. Struje nije bilo 8 dana. Nakon nekoliko dana osjetili smo da se taj rat sve više približava selu Stankovcima jer nije uspio proboj neprijatelja u Šibenik i osvajanje Šibenika. Tih dana bili smo izloženi neprijateljskoj paljbi danonoćno. Svijeta je ostalo vrlo malo. Samo što se je moglo vidjeti, to je bio pokoji vojnik koji nije bio na položaju. Taj prvi mjesec dana bio je težak za nas svećenike a prije svega za svijet koji je ostao. Nisu znali što treba činiti, kako postupiti, bili su uvjereni da je jedino u bijegu spas. Međutim, to je bilo sasvim krivo i neispravno. Jer bježati a ostaviti kuću, sve, to je u tom momentu zaista bilo najlošije rješenje.
Župnik nije bježao. Ostao je u župi s fra Bernardinom Kamberom, fra Mirkom Klarićem i đakonom fra Markom Nimcem. Razlog? Fra Branko će: "Ostali smo tu, svjesni da tu trebamo biti stabilizator. Trebamo biti svjesni da će sama naša prisutnost puno značiti i onom svijetu koji je ostao na prvoj crti, mogu reći, goloruk. Znali su nam reći: Oče, kad vidimo da ste vi u župi, znamo da smo donekle sigurni!"
U jednom trenutku fra Branko duboko uzdahnu. Nešto ga steglo oko srca. Sjećanje na taj prvi dio rata. "Cijeli prosinac na tom se prostoru vodio intenzivni pravi rat. Svaki dan su se odvijale borbe, pucnjave i, što je najgore, često su se vršili pješački proboji. Nitko tko je ostao u selu nije se osjećao sigurnim: Kako će preživjeti noć, hoće li ujutro osvanuti? Često se događalo da smo noću morali napustiti selo, obaviješteni od naše vojske i redarstvenika. Najteži dani za mene bili su u vrijeme Božića. Bio sam sâm u župi. Selo je zjapilo prazno. Strahota jedna, Nije bilo nikoga. Prijašnjih godina u božićne dane sve je vrvilo od svijeta. Dolazilo se na ispovijed. Crkva je uvijek bila puna, a tih dana toga uopće nije bilo.
Usprkos ratu, bombardiranju i pucnjavi, fra Branko je svake nedjelje slavio misu na dva mjesta: u selu Putičanima, u 9 sati, i Stankovcima u 11 sati. Kroz to vrijeme rata dolazilo je na misu po nekoliko hrvatskih vojnika koji nisu bili na položajima i nekoliko mladih iz župe. Sa suzom u oku sjeća se fra Branko Badnjeg dana: "Na Badnji dan nadali smo se da ćemo Božić ipak proslaviti tiho. Nada nas je prevarila. Na sam Badnji dan poslije podne oko 4 sata počela je intenzivna pucnjava i trajala je sve do jutarnjih sati na Božić. Cijelu noć nalazio sam se u skloništu s jednim starijim čovjekom i dvije časne sestre. Kad sam ujutro po običaju došao u filijalnu crkvu u Putičanima slaviti misu, našao sam prazno selo. Nigdje žive duše. Te je noći to selo bilo napadnuto. Svijet je napustio svoje domove. Vratio sam se u Stankovce. Čekala su me tri čovjeka, Željeli su skupa sa mnom slaviti misu. Kad smo se uputili u crkvu, u neposrednoj blizini crkve počele su odjekivati eksplozije. Slavili smo misu i brzo se razišli. Do Nove godine trajala je intenzivna pucnjava. 29. prosinca u poslijepodnevnim satima, oko 15,20 sati, iz smjera Zadra doletjeli su neprijateljski zrakoplovi koji su raketirali osnovnu školu, ambulantu, i taj smo dan osjetili još više da smo postali velika meta. Svijet se još više razbježao. Na Novu godinu nigdje nikoga.
Moglo se zaključiti da je neprijatelj mogao vrlo lako u Stankovce? A da je ušao u Stankovce, ne bi bilo lako ni fra Branku?!
Fra Branko će: "Naš hrvatski vojnik ostao je na položajima. Rado su navraćali svećeniku. Zvali su me da dođem i k njima. Tražili su sakrament ispovijedi a obvezno su tražili blagoslovljenu krunicu koju su s ponosom nosili oko vrata. Jedan dan posvetio sam hrvatskim vojnicima za ispovijed. Cijeli dan nas trojica svećenika bili smo im na raspolaganju. Odaziv je bio vrlo dobar. Osjetili smo da je Bog uz njih. Bili su svjesni: Mi nismo zločinci, ničije ne otimamo, nikoga ne ugrožavamo svojom voljom nego smo tu da branimo pravednu stvar svoga naroda i to čuvamo. S jednom grupom na prvoj crti bojišnice molio sam krunicu. Svi su se ispovjedili. Taj me je događaj razveselio i potaknuo: Ako nema vjernika koji su morali u progonstvo, imam ljude i pojedinačne slučajeve kojima treba posvetiti pažnju."
Fra Branko je s onima na fronti, ali misli mu lete i k onima što pobjegoše, koji su kroz mukotrpni život stjecali i sad im je odjednom sve izgledalo da je svega toga nestalo kao kule od karata. Nakon završetka prvog dijela rata nastoji potaknuti ljude da se vrate kućama. Nastoji im pomoći da se uklope u život. Preko Caritasa Vodice, uz pomoć predstavnika dotičnih mjesnih zajednica ljudi dobivaju materijal, sadnice, sjemenski krumpir, i tako ih potiče da radom pridonesu i osjete slast zbog toga što su u svoj rad uložili. Kroz rad malo pomalo zaboravljaju na nevolje kojima su svakodnevno izloženi. I ljudi su se vraćali.
Neprijatelj opet ne miruje. Drugi dio rata donio je mnoštvo razorenih kuća i pet civila je poginulo, na desetke ih je ranjeno.
A kad su ti napadi u drugom dijelu rata bili najžešći?
"U uskrsne dane to se bombardiranje odvijalo najintenzivnije. Upravo kad smo slavili muku i smrt Isusa Krista, mi smo u tim momentima bili najbliži tim događajima. U te su se dane dogodile poglibli civila i najviša materijalna razaranja. Kroz Veliki tjedan nismo mogli održati u crkvi nikakvih obreda. Uskrsna misa u crkvi održana je uz prisutnost samo troje muškaraca. U ljudima se ipak učvrstila želja za životom, želja za slobodom, optimizam koji se očitovao i kroz razgovore: Oče, bit će bolje! Bog je na našoj strani!
To je meni i časnim sestrama koje su proživljavale ovaj drugi dio rata davalo snage da ostanemo sve dok bude i jednog vojnika i civila tu. Župa broji 520 domaćinstava i 2.100 stanovnika.

 
 
 
 

Obavijesti

  • Ponedjeljak, 25. ožujka 2019.- svetkovina je Navještenja Gospodinova - Blagovijest
    • Svete mise su:
    - 7 h u crkvi sv. Ante
    - u 9,30 i 18 h u Gospinoj crkvi
    • 19,30 h u Gosponij crkvi susret je glumaca "Muke"
  • Utorak, 26. ožujka 2019.
    • 18 h u Gospinoj crkvi, poslije mise pobožnost "Trinaest utoraka sv. Anti"
  • Četvrtak, 28. ožujka 2019.
    • Četvrtkom je Euharistijsko klanjanje iza večernje svete mise, posebno ga preporučamo u Korizmi
  • Petak, 29. ožujka 2019. - Četvrti korizmeni petak
    • 17,15 h - pobožnost križnog puta, a poslije misa u Gospinoj crkvi
  • Subota, 30. ožujka 2019.
    • 10 h - susret ministranata u samostanskoj dvorani
    • 11 h - u Gospinoj crkvi je pjevanje za dječiji zbor
    • 19 h - u općinskoj vjećnici u Kistanjama upriličit će se predstavljanje knjige o bl. Alojziju Stepincu „Viktor, kardinalova pobjeda“, autora Marlona Macanovića.

Aktualno

  • 31. ožujka 2019.- Večernje svete mise
    • Od nedjelje, 31. ožujka 2019. večernje svete mise slavimo u 19 sati
  • 6. ožujka do 14. travnja 2019.- „40 dana za život“
    • Korizmena kampanja molitvene incijative „40 dana za život“ počinje 6. ožujka i traje do 14. travnja u Kninu. Uključite se u molitve i svojom prisutnošću svaki dan od 8 do 15 sati ispred Opće bolnice "Hrvatski ponos".
  • 6. do 10. svibnja 2019.- Zaručnički tečaj
    • Kninski dekanat organizira zaručnički tečaj u Kninu od 6. do 10. svibnja 2019., a koji će se održavati u samostanskoj dvorani. Predavanja se održavaju od ponedjeljka do petka s početkom u 20 h
  • Hrvatska katolička mreža
    • Počela je s radom Hrvatska katolička mreža, vjerski portal koji možete pratiti na stranici www.hkm.hr

CARITAS


PASTORALNI CENTAR


EMISIJA "SUSRET"

GLASNIK SV. ANTE